Chapter 11

  Egipatski je kralj sakupio mnogo vojske kao što je pijeska na morskoj obali, a tako i mnogo brodova, u namjeri da se lukavo dočepa Aleksandrova kraljevstva i pripoji ga svome. 

 Pođe u Siriju s prijateljskim riječima. Građani su mu otvarali vrata gradova, izlazili mu u susret, jer je kralj Aleksandar naložio da ga primaju. Bio mu je tast. 

 Ali čim bi Ptolemej ušao u koji grad, ondje bi odmah smjestio posadu. 

 Kad se približavao Azotu, pokazali su mu spaljen Dagonov hram, opustošeni Azot s okolinom, razbacana mrtva tijela i izgorjele ostake onih koje je Jonatan spalio u ratu. Nagomilali su ih na hrpu na kraljevu putu. 

 Pripovijedali su kralju što je Jonatan učinio, željeli ga oklevetati. Ali je kralj šutio. 

 Jonatan je došao u Jopu i svečano se pridružio kralju. Pozdravili su se i tu prenoćili. 

 Jonatan je kralja ispratio do rijeke koja se zove Eleuter, a zatim se vratio u Jeruzalem. 

 Kralj Ptolemej zavladao je primorskim krajevima do Seleucije na moru. Počeo je snovati pakosne osnove protiv Aleksandra. 

 Poslao je poslanike kralju Demetriju s porukom: "Hajde da među sobom sklopimo savez. Dat ću ti svoju kćer koju ima Aleksandar i kraljevat ćeš u kraljevstvu svog oca. 

 Žao mi je što sam njemu dao svoju kćer. On mi radi o glavi." 

 Oklevetao ga je jer je poželio njegovo kraljevstvo. 

 Oduzeo mu je svoju kćer i dao je Demetriju. Raskinuo je veze s Aleksandrom, i njihovo neprijateljstvo postade očito. 

 Ptolemej je ušao u Antiohiju i okrunio se krunom Azije; tako se okrunio dvjema krunama: egipatskom i azijskom. 

 Kralj Aleksandar bio je u to vrijeme u Ciliciji, jer su se stanovnici onih krajeva pobunili. 

 Kad je Aleksandar za sve to čuo, pošao je protiv njega u boj. Ptolemej krenu na nj s jakom vojskom i natjera ga u bijeg. 

 Aleksandar pobježe u Arabiju da se ondje skloni, a Ptolemej je slavio slavlje. 

 Arapin Zabdiel odrubi Aleksandru glavu i posla je Ptolemeju. 

 Treći dan potom umro je kralj Ptolemej, a građani su pobili njegove posade po tvrđavama. 

 Kraljem je godine sto šezdeset i sedme postao Demetrije.

 U to je vrijeme Jonatan sabrao one koji su bili u Judeji da osvoji jeruzalemsku Tvrđu. Napao ju je s mnogo bojnih naprava. 

 Tada su neki mrzitelji svog naroda, ljudi bezakonici, otišli kralju i javili mu kako Jonatan opsjeda Tvrđu. 

 Na tu se vijest kralj razgnjevi. Čim je to čuo, odmah krenu u Ptolemaidu. Odande je pisao Jonatanu da prekine opsadu i što prije dođe u Ptolemaidu na razgovor s njim. 

 Kad je Jonatan primio taj poziv, zapovjedio je da se nastavi opsada. U pratnji izraelskih starješina i svećenika, koje je izabrao, i sam se izvrže opasnosti. 

 Ponijevši srebra i zlata, odjeće i mnogo drugih darova, otišao je kralju u Ptolemaidu. Kralj ga primi milostivo. 

 Neki su ga odmetnici optuživali, 

 ali je kralj učinio s njime kao što i njegovi prethodnici: odlikova ga pred svim svojim prijateljima. 

 Potvrdio mu je veliko svećeništvo i sve ostale časti što ih je imao otprije i uvrstio ga među svoje prve prijatelje. 

 Jonatan je zamolio kralja da Judeju oslobodi od plaćanja poreza, a ujedno i tri pokrajine Samarije, a za to mu obeća tri stotine talenata. 

 Kralj bijaše s time sporazuman te Jonatanu o svemu tome izda pismo ovog sadržaja: 

 "Kralj Demetrije pozdravlja brata Jonatana i judejski narod. 

 Prijepis pisma što smo ga o vama pisali svome rođaku Lastenu upućujemo i vama da znate: 

 kralj Demetrije pozdravlja oca Lastena. 

 Odlučili smo da učinimo dobro judejskom narodu, svojim prijateljima i vjernim saveznicima, zbog njihove blagonaklonosti prema nama. 

 Potvrđujemo im i judejsko područje i tri pokrajine - Aferemu, Lidu i Ramataim - koje su bile oduzete Samariji i pripojene Judeji, sa svime što im pripada. Svima koji prinose žrtve u Jeruzalemu to je u naknadu za poreze što ih je kralj ondje svake godine ubirao na poljski prirod i plodove drveća. 

 Što se tiče naših ostalih prava na desetine i namete, na solarinu i krunski danak što nam pripada, sve im to od danas otpuštamo. 

 Ništa od toga neće biti opozvano odsele pa dovijeka. 

 Zato se sad pobrinite i načinite od ovoga prijepis, pa dajte Jonatanu da se na svetoj Gori stavi na vidljivo mjesto."

 Kad je kralj Demetrije vidio da mu se zemlja pod njegovom vladom umirila i da mu se više nitko ne opire, otpustio je sve svoje čete, svaku u svoje mjesto, osim onih stranih, koje je unovačio na otocima pogana. Zato su ga zamrzile sve čete njegovih otaca. 

 Tada je Trifon, koji je prije pristajao uz Aleksandra, videći da se sve čete bune protiv Demetrija, otišao k Arapinu Jamlikuu, koji je odgajao Aleksandrova sina Antioha. 

 Usrdno ga je nagovarao da mu preda dječaka, da se sin zakralji umjesto svog oca. Obavijestio ga je o svemu što je učinio Demetrije i kako ga mrze njegove čete. Ondje je ostao mnogo vremena. 

 Međuto je Jonatan zatražio od kralja Demetrija da iz jeruzalemske Tvrđe i ostalih tvrđava povuče posade koje su neprestano ratovale s Izraelcima. 

 Demetrije je poručio Jonatanu: "Ne samo da ću to za tebe i tvoj narod učiniti negu ću tebe i tvoj narod obasuti častima čim mi se za to pruži prilika. 

 Zasad bi dobro učinio kad bi mi u pomoć poslao ljude, jer su mi se sve moje čete iznevjerile." 

 Jonatan mu je u Antiohiju poslao tri tisuće ljudi vičnih ratu. Kad su stigli kralju, on se njihovu dolasku silno obradova. 

 Gotovo stotinu i dvadeset tisuća građana okupilo se usred grada u namjeri da ubiju kralja. 

 Kralj je utekao u dvor, a građani zaposjeli ulice i počeli napadati. 

 Tada kralj pozva u pomoć Židove. Oni se svi odmah skupiše oko njega, potom se raziđoše po gradu i toga dana pobiše do stotinu tisuća stanovnika. 

 Zapalili su grad i pokupili toga dana mnogo plijena i tako izbaviše kralja. 

 Kad su građani vidjeli da Židovi po miloj volji gospodare gradom, klonuli su srcem i zavapili kralju: 

 "Pruži nam desnicu, pa neka Židovi prestanu udarati na nas i na grad." 

 Odbacili su oružje te sklopili mir. Židovi su se proslavili pred kraljem i pred svima pripadnicima njegova kraljevstva. Istakli su se u njegovim državama i vratili u Jeruzalem s mnogo plijena. 

 Kralj je Demetrije opet sjeo na svoje kraljevsko prijestolje, i zemlja je pod njegovom upravom bila mirna. 

 Ali je prekršio sva svoja obećanja, zavadio se s Jonatanom, nije više priznavao njegovih usluga nego ga silno žalostio.

Okršaj kod Hasora

 Poslije toga vratio se Trifon i s njim dječak Antioh, koji se zakraljio i ovjenčao krunom. 

 Tada su se oko njega skupile sve čete kojih se Demetrije riješio. Zaratile su s Demetrijem, natjerale ga u bijeg i porazile. 

 Trifon se dočepao slonova i zavladao Antiohijom. 

 Mladi je Antioh pisao Jonatanu ovo: "Potvrđujem te za vrhovnog svećenika i postavljam te nad četiri pokrajine i određujem da budeš među kraljevim prijateljima." 

 Ujedno mu je poslao zlatno posuđe i stolni pribor, ovlastio ga da pije iz zlatnih čaša, da se oblači u grimiz i nosi zlatnu kopču. 

 Njegova brata Šimuna postavio je za vojskovođu od Tirskih stepenica do međa egipatskih. 

 Jonatan krenu na obilazak Prekorječja i gradova. Sva sirska vojska prešla je na njegovu stranu da se s njim zajedno bori. Kad je došao u Askalon, građani su ga svečano dočekali. 

 Odande je otišao u Gazu. Gaza je zatvorila vrata, pa ju je uzeo opsjedati, a okolicu paliti i plijeniti. 

 Gažani su stali Jonatana zaklinjati, a on im dade mira, ali je sinove njihovih starješina uzeo za taoce i poslao ih u Jeruzalem. Potom je prošao zemljom do Damaska. 

 Jonatan je čuo da su Demetrijevi zapovjednici došli u Kedeš u Galileji s velikom vojskom da ga maknu s dužnosti. 

 On krenu prema njima, a svoga brata Šimuna ostavi u zemlji. 

 Šimun je opsjedao Betsur, napadao ga mnogo dana i opkoljavao stanovnike. 

 Tada ga zamoliše za mir, a on prihvati. Ali moradoše isprazniti to mjesto, a on zaposjede grad i smjesti u nj posadu. 

 Jonatan se sa svojom vojskom utaborio kod Genezaretskoga jezera, a u ranu su zoru dosegli ravnicu Hasor. 

 Strana vojska pođe ravnicom da ga presretne, pošto mu je u gorama postavila zasjedu. Dok je ta vojska nadirala ravno, 

 ljudi iz zasjede izbili su iz skrovišta i zametnuli bitku. 

 Svi se Jonatanovi ljudi razbježaše, nijedan od njih nije ostao, osim Matatije, Apsalomova sina, i Jude, Halfijeva sina, zapovjednika njegovih vojnika. 

 Tada Jonatan razdrije odjeću na sebi, glavu posu prašinom i pomoli se. 

 Vrati se u borbu i suzbi neprijatelja i natjera ga u bijeg. 

 Kad su to vidjeli oni koji bijahu pobjegli, vratiše se k njemu te su s njim tjerali neprijatelja do Kedeša, do njegova tabora, pa se tu i oni utaboriše. 

 Taj su dan pale tri tisuće ljudi tuđinske vojske. Jonatan se tada vrati u Jeruzalem.