| Chapter 14 |
1 | Čovjek koga je ena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. |
2 | K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bjei ne zastajuć'. |
3 | Na takva, zar, ti oči otvara i preda se na sud ga izvodi? |
4 | Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko! |
5 | Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavlja neprijelaznu, |
6 | skini s njega pogled da počinut' moe, poput najamnika da svoj dan uiva. |
7 | TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju. |
8 | Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasui u prahu, |
9 | oćutjevi vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo. |
10 | Al' kad čovjek umre, ostaje pokoen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada? |
11 | Moe sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isuit posvema', |
12 | al' čovjek kad legne, ne ustaje vie, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće. |
13 | O, kad bi me htio skriti u eolu, zakloniti me dok srdba ti ne mine, dÓati mi rok kad će me se spomenuti, |
14 | - jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' moe? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi doao da mi smjenu dade. |
15 | Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaelio si se djela svojih ruku. |
16 | A sad nad svakim mojim vreba korakom, nijednog mi grijeha neće oprostiti, |
17 | u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao. |
18 | Vaj! K'o to se jednom urui planina, k'o to se hridina s mjesta svog odvali, |
19 | k'o to voda kamen s vremenom istroi, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako unitava nadu u čovjeku. |
20 | Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen. |
21 | Djecu mu potuju - o tom nita ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmilja. |
22 | On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tui zbog svojeg ivota." |