| Chapter 10 |
1 | Kad mi je dui ivot omrznuo, nek' mi tualjka poteče slobodno, zborit ću u gorčini due svoje. |
2 | Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kai mi zato se na me obara. |
3 | TÓa to od toga ima da me tlači, da djelo ruku svojih zabacuje, da pomae namjerama opakih? |
4 | Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidi kao to čovjek vidi? |
5 | Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine? |
6 | Zbog čega krivnju moju istrauje i grijehe moje hoće razotkriti, |
7 | kad znade dobro da sam neduan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu? |
8 | Tvoje me ruke sazdae, stvorie, zato da me sada opet račini! |
9 | Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah će me ponovo vratiti. |
10 | Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgruam? |
11 | Koom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i ilama. |
12 | S miloću si mi ivot darovao, briljivo si nad mojim bdio dahom. |
13 | Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera: |
14 | da pazi budno hoću li zgrijeiti i da mi grijeh ne prođe nekanjeno. |
15 | Ako sam grean, onda teko meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen! |
16 | Ispravim li se, k'o lav me nagoni, snagu svoju okuava na meni, |
17 | optube nove na mene podie, jaroću većom na mene usplamti i sa svjeim se četama obara. |
18 | Iz utrobe to si me izvukao? O, to ne umrijeh: vidjeli me ne bi, |
19 | bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili. |
20 | Mog su ivota dani tako kratki! Pusti me da se jo malo veselim |
21 | prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne, |
22 | u zemlju tmine guste i metea, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj." |