| Chapter 2 |
1 | Mjeseca Nisana, dvadesete godine kraljevanja Artakserksova, stajalo je vino pred kraljem. Uzeh ga i ponudih kralju. Nikada pred njim nisam bio tuan. |
2 | Tada mi kralj reče: "to ti je tuno lice? Nisi li moda bolestan? Nije drugo nego je tuga u tvome srcu!" Ja se veoma uplaih |
3 | i rekoh kralju: "Neka uvijek ivi kralj! Kako mi lice ne bi bilo tuno kad je grad gdje su grobovi mojih otaca razoren, a vrata mu ognjem spaljena?" |
4 | Kralj me upita: "to, dakle, eli?" Zazvah Boga nebeskoga |
5 | i odgovorih kralju: "Ako je kralju po volji i ako ti je mio sluga tvoj, pusti me da odem u Judeju, u grad grobova mojih otaca, da ga obnovim." |
6 | Kralj me upita pred kraljicom, koja je sjedila kraj njega: "Koliko bi trajao tvoj put? Kada će se vratiti?" Poto sam utvrdio vrijeme koje je odgovaralo kralju, pusti me da odem. |
7 | Jo rekoh kralju: "Ako je kralju po volji, mogao bih ponijeti pisma upraviteljima s onu stranu Rijeke da me propuste do Judeje; |
8 | i pismo Asafu, nadgledniku kraljeve ume, da mi dadne drva za gradnju vrata na tvrđi Hrama, za gradski bedem i za kuću u kojoj ću se nastaniti." I dade mi kralj, jer dobrostiva ruka Boga moga bijae nada mnom. |
9 | I dođoh tako k upraviteljima s onu stranu Rijeke i dadoh im kraljeva pisma. A kralj posla sa mnom časnike i konjanike. |
10 | Kad to ču Sanbalat, Horonac, i sluga Tobija, Amonac, bi im vrlo mrsko to je doao čovjek da se zauzme za dobro Izraelaca. |
11 | Stigavi u Jeruzalem, ostadoh ondje tri dana. |
12 | Zatim ustah noću, u pratnji nekoliko ljudi, nikomu ne povjerivi to mi je Bog moj nadahnuo da učinim za Jeruzalem; a nisam imao druge ivotinje osim kljuseta na kojem sam jahao. |
13 | Iziđoh, dakle, noću na Dolinska vrata i uputih se Zmajevskom izvoru, a zatim prema Smetlinim vratima: razgledao sam jeruzalemski zid gdje je bio razoren i vrata koja su bila spaljena. |
14 | Nastavio sam put prema Izvorskim vratima i Kraljevskom ribnjaku, ali nisam naao prolaza za ivotinju na kojoj sam jahao. |
15 | Uspeo sam se zato noću uz Potok, i dalje razgledajući zid, i ponovo sam uao na Dolinska vrata. Tako sam se vratio, |
16 | a da savjetnici nisu primijetili kamo sam otiao i to sam učinio. Sve do sada nisam nita rekao idovima: ni svećenicima, ni velikaima, ni savjetnicima, ni drugima nadstojnicima. |
17 | Tada im rekoh: "Vidite u kakvoj smo nevolji: Jeruzalem je u ruevinama, a vrata mu spaljena. Hajte, sagradimo jeruzalemski zid da vie ne budemo izloeni ruglu." |
18 | I objasnih im kako je dobrostiva ruka Boga moga bila nada mnom, a saopćih im i riječi koje mi kralj bijae rekao. "Ustanimo", povikae oni, "i gradimo!" I ukrijepie im se ruke na dobro djelo. |
19 | Na te vijesti počee nam se rugati Sanbalat, Horonac, i sluga Tobija, Amonac, i Geem, Arapin. Prezirno su nam govorili: "to radite ovdje? Hoćete li se pobuniti protiv kralja?" |
20 | Ali im ja odgovorih ovim riječima: "Nebeski će nam Bog dati da uspijemo. Mi, sluge njegove, ustasmo da gradimo. A vi nemate ni dijela, ni prava, ni spomena u Jeruzalemu." |