| Chapter 8 |
1 | Onda se Bog sjeti Noe, svih zvijeri i sve stoke to bijae s njim u korablji, pa pokrenu vjetar nad zemljom da uzbije vodu. |
2 | Zatvorie se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dad s neba prestade. |
3 | Polako se povlačile vode sa zemlje. Nakon stotinu pedeset dana vode su jenjale, |
4 | a sedmoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu korablja se zaustavi na brdima Ararata. |
5 | Vode su neprestano opadale do desetog mjeseca, a prvoga dana desetog mjeseca pokau se brdski vrhunci. |
6 | Kad je izminulo četrdeset dana, Noa otvori prozor to ga je načinio na korablji; |
7 | ispusti gavrana, a gavran svejednako odlijetae i dolijetae dok se vode sa zemlje nisu isuile. |
8 | Zatim ispusti golubicu da vidi je li voda nestala sa zemlje. |
9 | Ali golubica ne nađe uporita nogama te se vrati k njemu u korablju, jer voda jo pokrivae svu povrinu; on prui ruku, uhvati golubicu te je unese k sebi u korablju. |
10 | Počeka jo sedam dana pa opet pusti golubicu iz korablje. |
11 | Prema večeri golubica se vrati k njemu, i gle! u kljunu joj svje maslinov list; tako je Noa doznao da su opale vode sa zemlje. |
12 | Jo počeka sedam dana pa opet pusti golubicu: vie mu se nije vratila. |
13 | est stotina prve godine Noina ivota, prvoga mjeseca, prvog dana u mjesecu uzmakoe vode sa zemlje. Noa skine pokrov s korablje i pogleda: povrina okopnjela. |
14 | A drugoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu, zemlja bijae suha. |
15 | Tada Bog reče Noi: |
16 | "Iziđi iz korablje, ti, tvoja ena, tvoji sinovi i ene tvojih sinova s tobom. |
17 | Sa sobom izvedi sva iva bića, sva stvorenja to su s tobom: ptice, stoku i sve gmizavce to zemljom puze; neka zemljom vrve, plode se i na zemlji mnoe!" |
18 | I Noa iziđe, a s njime sinovi njegovi, ena njegova i ene sinova njegovih. |
19 | Sve ivotinje, svi gmizavci, sve ptice - svi stvorovi to se zemljom miču - iziđu iz korablje, vrsta za vrstom. |
20 | I podie Noa rtvenik Jahvi; uze od svih čistih ivotinja i od svih čistih ptica i prinese na rtveniku rtve paljenice. |
21 | Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi: "Nikad vie neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, tÓa čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad vie unititi sva iva stvorenja, kako sam učinio. |
22 | Sve dok zemlje bude, sjetve, etve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći nikada prestati neće." |