Savao je pristao da se Stjepan smakne. U onaj dan navali velik progon na Crkvu u Jeruzalemu. Svi se osim apostola raspršiše po krajevima judejskim i samarijskim. 

 Bogobojazni su ljudi pokopali Stjepana i održali veliko žalovanje za njim. 

 Savao je pak pustošio Crkvu: ulazio je u kuće, odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu. 

 Oni dakle što su se raspršili obilazili su navješćujući Riječ. 

 Filip tako siđe u grad samarijski i stade im propovijedati Krista. 

 Mnoštvo je jednodušno prihvaćalo što je Filip govorio slušajući ga i gledajući znamenja koja je činio. 

 Doista, iz mnogih su opsjednutih izlazili nečisti duhovi vičući iza glasa, a ozdravljali su i mnogi uzeti i hromi. 

 Nasta tako velika radost u onome gradu. 

 Čovjek se neki, imenom Šimun, u gradu već duže bavio čarobnjaštvom i opčaravao narod tvrdeći da je neki veliki. 

 Priklanjalo mu se sve, malo i veliko, te govorilo: "Ovaj je Snaga Božja, zvana Velika." 

 A priklanjahu mu se jer ih je duže vremena opčaravao svojim vradžbinama. 

 Ali kad povjerovaše Filipu koji navješćivaše evanđelje o kraljevstvu Božjemu i o imenu Isusa Krista, krštavahu se - muževi i žene. 

 Povjerova i Šimun te se krsti i osta uz Filipa: bio je zanesen promatrajući znamenja i čudesa koja su se događala. 

 Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. 

 Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. 

 Jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. 

 Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga. 

 Kad Šimun vidje da se polaganjem ruku apostolskih daje Duh, ponudi apostolima novaca 

 govoreći: "Dajte i meni tu moć da svatko na koga položim ruke primi Duha Svetoga." 

 Petar mu odvrati: "Novac tvoj zajedno s tobom propao kad si mislio dar Božji novcima steći! 

 Nema tebi ovdje dijela ni udjela jer tvoje srce nije pravo pred Bogom! 

 Obrati se od te opakosti svoje i moli Gospodina ne bi li ti se kako oprostila namisao srca tvoga. 

 Ta gledam te: žučju si gorak i nepravdom okovan." 

 Šimun odgovori: "Molite i vi za me Gospodina da me ne snađe ništa od toga što rekoste!" 

 Oni pak pošto posvjedočiše i dorekoše riječ Gospodnju, vratiše se u Jeruzalem navješćujući evanđelje mnogim selima samarijskim. 

 Anđeo se Gospodnji obrati Filipu: "Ustani i pođi na jug putom što iz Jeruzalema silazi u Gazu; on je pust." 

 On usta i pođe. Odjednom eto nekog Etiopljanina, dvoranina, visokog dostojanstvenika kandake, kraljice etiopske koji bijaše nad svom njezinom riznicom. 

 Vraćao se iz Jeruzalema, kamo je bio pošao pokloniti se; sjeđaše na svojim kolima i čitaše proroka Izaiju. 

 Duh reče Filipu: "Pođi i pridruži se tim kolima!" 

 Filip pritrča i ču gdje onaj čita Izaiju proroka pa će mu: "Razumiješ li što čitaš?" 

 On odvrati: "Kako bih mogao ako me tko ne uputi?" Onda zamoli Filipa da se uspne i sjedne uza nj. 

 A čitao je ovaj odlomak Pisma: Ko ovcu na klanje odvedoše ga, ko janje nijemo pred onim što ga striže on ne otvara svojih usta. 

 U poniženju sud mu je uskraćen. Naraštaj njegov tko da opiše? Da, uklonjen je sa zemlje život njegov. 

 Dvoranin se obrati Filipu pa će mu: "Molim te, o kome to prorok govori? O sebi ili o kome drugom? 

 Filip prozbori te mu, pošavši od toga Pisma, navijesti evanđelje: Isusa. 

 Putujući tako, stigoše do neke vode pa će dvoranin: "Evo vode! Što priječi da se krstim?" 

 # 

 Zapovjedi da kola stanu pa obojica, Filip i dvoranin, siđoše u vodu te ga Filip krsti. 

 A kad iziđoše iz vode, Duh Gospodnji ugrabi Filipa te ga dvoranin više ne vidje. On radosno nastavi svojim putom, 

 a Filip se nađe u Azotu. I kako je prolazio, navješćivaše evanđelje svim gradovima dok ne stiže u Cezareju.