Zborovođi. Po Jedutunu. Asafov. Psalam. 

 Glasom svojim Bogu vapijem, glas mi se Bogu diže i on me čuje. 

 U dan nevolje tražim Gospodina, noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, ne može se utješit' duša moja. 

 Spominjem se Boga i uzdišem; kad razmišljam, daha mi nestane. 

 Vjeđe moje držiš, potresen sam, ne mogu govoriti. 

 Mislim na drevne dane i sjećam se davnih godina; 

 razmišljam noću u srcu, mislim, i duh moj ispituje: 

 "Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek i hoće li ikad još biti milostiv? 

 Je li njegova dobrota minula zauvijek, njegovo obećanje propalo za sva pokoljenja? 

 Zar Bog je zaboravio da se smiluje, ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje?" 

 I govorim: "Ovo je bol moja: promijenila se desnica Višnjega." 

 Spominjem se djela Jahvinih, sjećam se tvojih pradavnih čudesa. 

 Promatram sva djela tvoja, razmatram ono što si učinio. 

 Svet je tvoj put, o Bože: koji je bog tako velik kao Bog naš? 

 Ti si Bog koji čudesa stvaraš, na pucima si pokazao silu svoju. 

 Mišicom si izbavio narod svoj, sinove Jakovljeve i Josipove. 

 Vode te ugledaše, Bože, ugledaše te vode i ustuknuše, bezdani se uzburkaše. 

 Oblaci prosuše vode, oblaci zatutnjiše gromom i tvoje strijele poletješe. 

 Grmljavina tvoja u vihoru zaori, munje rasvijetliše krug zemaljski, zemlja se zatrese i zadrhta. 

 Kroz more put se otvori tebi i tvoja staza kroz vode goleme, a tragova tvojih nitko ne vidje. 

 Ti si svoj narod vodio kao stado rukama Mojsija i Arona.